svebitnice
četvrtak, 01.03.2012.
Nikad nisam pročitala poznati Ponos i predrasude. Ali vrlo bih lako pretpostavila o čemu se radi.
Ne, nisam još dovoljno iskusna da stavim to na papir, riječi i osjećaji u meni nisu još dovoljno zreli da ih izvadim iz usta i uobličim. Nije se još dovoljno ohladila pečnica, još gusti dim suklja kroz moje grlo i izvija mi kralježnicu...
Ponos i predrasude, rekla bih tako su mi trenutno opipljivi, ta moja interpretacija tako je živa, kad čovjek, žena doduše, zna sve kako bi trebalo biti, ima uvid u sve, uvid koji joj brani da slijepo brani svoje, a istodobno joj ne dopušta da od toga odstupi.
Sve je tako jasno i logično i sve kruži u zraku, odgovori, pitanja, rješenja i postavke, no zamahnem li rukom prema njima, rasplinu se kao dim, promjene smjer i dignu se u nebo, zajedno sa mojim pogledom.
Ne znam, možda je ta knjiga samo još jedna u nizu otužnih, cmoljavih, sentimentalnih romana i uopće nema veze s mojim ponosom i predrasudama. No nije ni važno, jer moj je život još odavno postao cmoljav, a razmišljanja bježala sentimentalnosti.
Pa i u takvih priča, ekraniziranih ponekad u telenovele, uvijek bi gubila strpljenje kada bi glavni glumci iz naočigled jednostavne stvari radili probleme i rješavali ih u sto epizoda.
A sada, meni se isto događa, a zapleti su skup irelavantnih sitnica od kojih me srce zaboli.
I sve je jasno, tko bi što trebao, no nije jasno kako.
Rastužuje me samoća koja me obgrlila i odbijam njene utješne zagrljaje.
Rastužuje me bitka u kojoj nema pobjednika, a izgubili smo je oboje čim smo je započeli.
Rastužuje me nesklad koji smo oboje odabrali kako bismo bili bliži prohtjevima onog drugog.
Rastužuje me doba interneta kad još smo udaljeniji, makar bili u mogućnosti čuti se s jednog kraja svijeta na drugi u nekoliko sekundi.
Rastužuju me lijepe stvari kojima one manje lijepe izbrišu značenje i pregaze ih u stampedu svoje prenaglašene potrebe za važnošću.
Rastužuje me njegov ponos, pretežak da ga s njim nosim, a prekrhak da bih ga na sajli vukla za sobom.
Rastužuju me sve moje predrasude koje sam imala prema ljudima u njegovoj sferi posla i još više, predrasude koje su se pokazale točnima.
A ono što me činilo sretnom pretvorilo se u ovisnost bez smisla, glave i repa. Samo jedan otrovan rep i sedam glava koje mi se smiju.
O kako se samo smiju, meni, čiji je vlastiti život pregazio smisao, malim stvarima koje su lijepe samo kad su prigodne, velikim stvarima koje nikako da dođu na red od malih. I onim nebitnim, oko koje bjesne ratovi, vjerovatno jer, zasitili smo se malih, a nezadovoljni smo tijekom velikih.
nedjelja, 11.12.2011.
Rođendani
Rođendan je obilježje rođenja osobe, koja se iz one slatke i male bebe, koja po prirodi izaziva zaštitničke osjećaje društva u cjelini, razvila u samosvjesnu marljivu osobu, lašca i beskičmenjaka ili varijaciju na temu svih mogućih oblika čovjeka,
Da, kad narastemo nema više posebnih sjedalica, na našim cestana nitko ne prikoči jer nama na autu više ne vrijedi naljepnica koja poziva na povećani oprez, imamo odgovornosti, prava i obveze i kao takvi nismo više prioritet zaštite društva.
Svejedno, slavimo ih, svaki rođendan kojim se sve više odmičemo od onih najzaštićenijih u one najmanje korisne, u kategoriju, najmanja šteta.
Većina nas voli obilježiti taj dan, s prijateljima, obitelji ili sami sa sobom i bocom dugo čuvanog vina.
U vrEmenu pragmatičnog kapitalizma počeli smo rođendan slaviti pragmatično, u krugu ljudi s kojima, u sadašnjim prilikama, provodimo najviše vremena, našim kolegama s posla.
Nema tu iskrenosti, iskrenih želja, jer ipak, može li kolega znati sročiti bolje želje od prijatelja s kojim smo godinama uplaćivali listiće lota, ganjali komade ili se žalili na bolove u leđima očekujući da vjerni drug to nikad ne pripiše našoj kilometraži.
Njihov -neka ti je puno para, sexa i zdravlja- ne može imati istu težinu i radostan prizvuk kao naših kolega, jer oni nisu bili s nama, kad se pilo, povraćalo, plakalo, plesalo na stolovima ili djelilo tugu. Kad su želje bile daleki san ili na čekanju zbog životnih situacija.
Njihove želje odraz su čiste pristojnosti, kao i darovi, tjednima ležerno skupljani, prekapanje po facebooku, radnoj mapi, prisjećajući se maglovito da je to sigurno 19.-i ili 20-i, sad negdje, u prosincu...tek da se ne bi digla bura, netko našao uvrijeđen, i za bolju, svetu nam efikasnost ureda i firme.
Da, to su rođendani unutar manjih tvrtki, posljednji zalogaj kapitalizma, s kojim i one zadnje vrijedne i osobne stvari propadaju u bezdnan.
Ima li razloga za takve predstave ili bi slavljeniku ljepši dar bio slobodan dan kojeg može provesti sa ljudima s kojima doista želi proslaviti sve te svoje nakupljene rođendane, sjećanja i emocije koje se s vremenom nakupile.
U mojoj firmi u posljednje vrijeme bura i nevera. Pa onda neka sumnjiva bonaca, ustajala mutna voda, pa onda opet grom i pakao. A sve to bez i jedne poštene svađe, šaketanja ili pljuske.. Pljušte samo šumovi, šapati od kojih boli glava, vrtlog u kojem svi postajemo slični tom obrascu ponašanja, ali preduboko u njemu da bi se mogli izvući.
I u takvoj situaciji podsjećam glavu naše "kapitalističke obitelji" pomalo diplomatski i sa zadrškom, kako je našoj trećoj zaraćenoj strani uskoro rođendan i što nam je činiti, jer i usred bitaka, tu su naše neke svetkovine zbog kojih na jedan dan i okršaji prestaju.
Da, normalno, kupite joj nešto, kratko je odgovorio..
Uz sve izgovoreno i ono još strašnije, koje nije, kako gorak okus će imati taj dar, bez simbolike, bez simpatizerstva i ljubavi, čak i bez pokušaja da se učvrsti zajedništvo i poboljša efikasnost.
No bojim, se čak i ne gorak, gorko je nešto što mnogi ljudi vole, ima svoj stav, zapeče nekad i jezik i nepce.
Kako bljutav, bezokusan i bezmirisan dar...oh a nigdje ni zrna soli da nam rasvjetli glave...
Ubrzo potom i glava obitelji doći će na red i priča će se ponoviti, kranje tužno i nezapaženo, jer ljude više nije briga, kao vojska koja je ginula za jednog, sada svaki u svojem kutu, za svojim stolom, samo čekaju da završi parada, uspiju dovršiti započeto i odu kućama...odmoriti se i pošteno izbaciti dva, tri zajedljiva komentara o slavljeniku i počasnim gostima, tek zdravlja radi.
Hvala Bogu, odlazim, pa slavljenici neće imati šanse za revanš u moje doba godine, no zlovolja me ne prolazi, baš kao ni glavobolja od virtualne facebook kave, baš kao ni rođendan od usiljenih reda radi uzvanika.
ponedjeljak, 08.11.2010.
U jednom ne tako dalekom kraljevstvu, ne tako davno, živjeli su između ostalog, zlobni, zlonamjerni, zajedljivi ljudi. Jedan od njih, bio je ljubomorni mag koji je zavidio Kralju i
Kraljici na njihovoj ljubavi, mudrosti kojom su upravljali zemljom, na miru i idili koji su odisali kraljevstvom. Usto, njihovi podanici bili su svjesni dobra koje im je pruženo te su podržavali svoje vladare.
U svojoj nakani da upropasti kraljevstvo i harmoniju, Čarobnjak je zatrovao vodu. Otrov se brzo proširio cijelom zemljom budući da su svi pili iz istog izvora.
Začas, puk se počeo neobično ponašati, ludjeti. Uskoro su svi u kraljevstvu postali ludi osim Kralja i Kraljice koji su imali svoj bunar.
Budući da su ludi bili u većini, ludima je ludo postalo normalno, a lucidno ludo.
Razum i mudrost kralja i kraljice počeli su se gledati kao nerazumnost i ludost, a njihovo neobično ponašanje krajnje neprihvatljivo.
Vidjevši kako su stvari izmakle kontroli, i kako će ih uskoro smijeniti, Kraljica se obrati Kralju: „Hajde da i mi pijemo iz tog izvora. Drugo nam ne preostaje.“
Tako su i oni počeli piti zaraženu vodu i konačno se počeli normalno ponašati. Vidjevši da se sve vratilo u normalu, puk ih je ponovno prihvatio kao svoje, mudre i razumne vladare.
Ostaje pitanje Čarobnjaka i još jednog vladara, puno starijeg od Kralja i Kraljice iz priče. Zvao se Pir, a u svojoj želji da pobjedi rimsku vojsku u smrt je poslao toliko svojih vojnika da je bilo upravo smiješno proglasiti ga pobjednikom.
Tko je moralni pobjednik?
Trebamo li nakon života samo brojiti kose i vodoravne crte i na temelju toga prosuditi?
Često mi kažu da se borim sa vjetrenjačama, i oni koji piju sa mog izvora. Ovi drugi ništa mi ne kažu, upućuju mi samo prijekorne poglede.
A u mom ludilu najteže se nositi sa činjenicom da samo su moje oči širom otvorene i samo ja ne vidim sunce koje nas je ove godine tako često zaobilazilo, kišne oblake koji su tolike ustrašili, kišu koja se slijevala niz obraze tužnih, zvijezde kojima više ne mogu uputiti pogled jer moje želje ostaju zarobljene unutar četiri zida pod neonskim svijetlom, leptire jer lete između izlaska i zalaska sunca, koje u zadnje vrijeme tako rijetko vidim.
Postali smo djeca mraka, mi prognani od Boga kao idolopoklonici, što se klanjaju novcu, pritisnuti čizmom istog u osovini koja nas melje, osovini tako slatkorječive definicije....
Uzgajani u plasteniku umjetnih i varljivih podražaja, stvoreni da proizvodimo, ne stvaramo, jednaki u pravu da radimo, ravnopravni da zajedno možemo podići veći i veći teret, slobodni da se nadamo kako će i ovog petnaestog mana pasti sa usta onih što s nama su u svemu jednaki, osim u grijehu. Oni nisu lijeni. Oni su radišni. Oni nisu pohlepni. Oni imaju dovoljno vremena i novca. Oni nisu pohotni. Strast utažuju u radu i gledajući kako drugi rade.
Ostaje ti nada, kaže moj kolega, kad legneš i izjutra se probudiš, da će sve biti bolje, da će se sve preko noći popraviti. A onda se ustaneš i vidiš da je sve isto sranje.
Ostaje ti san, zaključujem ja. Sanjam leptire, tako nježne i krhke, kako plešu na staklu autobusne stanice, kako sam nekad plesala i ja, ptice nebeske, koje nit oru nit žanju, pa ipak imaju hranu svoju, prijatelje u punoj kući, osvijetljenoj crvenim i žutim, toplim svijetlom, zelena polja i brda onih koji još piju vodu sa svoga izvora, vatru da rasvijetli mrak kada djeca noći idu svojim kućama, tražeći zvijezde ispod teških oblaka, da zapali srca osjećajima većima od nade, onima koji na prekretnici odluče za djelovanje mjesto mirovanja i čekanja
Zvijezda da mi je biti..... i živjet kao zvijezda... negdje visoko, visoko........
petak, 29.10.2010.
Lavovski oproštaj
Evo, i to se dogodilo. Toliko tužnih, lijepih, sjetnih misli, sjećanja koja su bila dostojanstvena i dok je bio živ.
Velik čovjek...znaju nekad reći za pokojnika.
Svi smo mi mali i veliki, ali malo tko od nas je toliko srčan. A sada je lavlje srce zauvijek stalo. A ipak, sve ide dalje, ovaj sunčani dan, od srijede svi su takvi, valjda njemu u čast.
Sunčani, ne sasvim prozirni, sa mliječnom maglicom tik iznad trave kao kada bi jutrom čuvao krave na klupi, sa Večernjim u jednoj i šalicom crne kave pune nikad promiješanog šećera u drugoj ruci.
Hvala ti ,Tinči, rekao bi, donesi mi novine'. Ali to su Vam od prošlog tjedna, rekao bi njegov zet, nije važno, rekao bi deda, što još nisam pročitao, to su za mene nove vijesti.
Znaš, rekla sam tati, mislim da će doći nebrojeno ljudi.
Obitelji čijim je domovima radio krovove, susjedi s kojima bi poslije nedjeljne mise pričao o svakodnevnim boljkama, sestre s kojima bi se uvijek prisjećao slatko gorkih uspomena iz djetinjstva kada je čuvao za najmlađu zadnji komad kruha, djeca koja, svaki ponaosob, nosi komadić njegove osebujne naravi u srcu, rodbina koja ga je voljela, unuci kojima se uvijek ponosio i svakog nam ljeta bezuspješno htio prodati tele. Mislim da sam ga jedino ja osobno shvaćala. A gdje bi ga stavili? Na balkon, rekao bi mi sa smiješkom, a ja bih onda ozbiljno analizirala, mogućnosti, prednosti i nedostatke novog gosta. ....
I oni s kojima se prije oprostio on, da su sada tu, imali bi toliko toga za ispričati.
U meni najviše titra sjećanje sa školskih praznika, dugih toplih ljeta, koje sam provodila s njim, ne vrućih kao danas i ne toliko teških za godine kojih je tada imao manje, večeri bakinog pomfria, čovječa ne ljuti se, kada bi sa guštom rušila ujine figure a baka je uvijek moju nekako preskakala, sve pod budnim dedinim okom, dok bi pratio dnevnik. Jedne večeri me zagrlio i rekao I love you. Valjda je to čuo u Santa Barbari koja se tada još vrtila na malom crno-bijelom ekranu, ali tako je lijepo zvučalo... Kada smo malo pododrasli, mi unuci, i brige svima postale veće, uvijek bi nas dočekivao sklopljenih ruku, onako teatralno, ali tako iskreno, govoreći Isuse slatki, prišli ste... a svi smo znali da je vjerovatno cijelu večer samo za to molio. Bio je veoma religiozan čovjek, no to ga nije sprječavalo da bez dlake na jeziku kaže svakome što ga ide, bilo prijatelju, seoskom svećeniku ili biskupu koji je bio jedno i drugo.
Imao je dug, ispunjen život samim tim što je bio dobra osoba, nastojeći uvijek činiti dobro, iako se puno puta činilo da radi samo svojim putem, no ako je taj put ispravan u njegovim očima tada je doista radio samo dobro, a sada vjerujem došla je zaslužena isplata.
Djede, moli za nas i dalje. I mi ćemo za tebe, svakodnevnim poslovima i razgovorima, prisjećati se tvojih njemačkih nesmislenih psovki, slavit ćemo tvoje veselje dok ćemo za Božić tamaniti francusku salatu, a trava na traniku još će dugo šuškati pod laganim koracima tvojih izleta kada će te iz neba vući želja da vidiš još jednom sve, jarak, krčovinu, kuću i štalu gdje su se za najboljih godina lastavice vraćale svakog proljeća i odlazile svake jeseni.
Do proljeća, djede. Biskupe, čuvaj svog prijatelja i uvedi ga tamo gdje bi svi htjeli jednom doči.
srijeda, 09.12.2009.
Dobri i loši izbori
Danas rano ujutro, simpatični novi svećenik u našoj župi, završio je misu riječima koje su mi ružno odzvanjale u uhu. Samo sam se potiho nasmijala, pognula glavu, prepuštena svojim mislima. I dobri ljudi prisiljeni su katkad izvršavati dužnosti bez pogovora. Američki vojnici, marinci, plaćenici, neki političari, svećenici..
Savjetovao nam je kako bi bilo u redu podignuti letak na izlazu. Radi se o Poruci biskupa koji će nas najbolje posavjetovati i pripremiti za nadolazeće izbore. Hmmmm...
Prolistala sam ga, susrela se sa poznatim, i dosadnim jedno te istim temama i jednako starim, krutim razmišljanjima..
Evo nekih od točaka.
1. Pohvala za početak. Ipak, slažem se da je građanska i kršćanska dužnost glasati i zajednički odlučivati o važnim pitanjima. I jako mi se sviđa detaljčić ubačenog citata natpisa sa dvorane Velikog vijeća u Dubrovačkoj Republici. Mnogi, mnogi političari zaboravljaju na to.
Ljubav prema domovini, sve 5, pa predsjednik ipak mora voljeti zemlju kojom upravlja da bi je vodio uspješno i po pravom putu.
I toliko o dobrim stvarima koje su mi se svidjele...
2. Svi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih...
Uvijek me živcirao Izabran narod u pričama iz Starog Zavjeta. Koliko god uzbudljiviji bio od Novog zavjeta, dramatičniji, pun prijevara, nasilja, ratova, sexa, krvi, zavjera, problematičnih ljepotica i ekscentričnih likova, uvijek mi je u uho upadao taj povlašteni narod kojeg se drugačije gledalo a koji put i drugačije sudilo.
Čini mi se da se ta tradicija održala do danas.
Novi predsjednik treba osuditi sve zločine i suosjećati sa svim žrtvama, ali onda opet u novom odlomku, ove zadnje nabrojene, još se jednom spominju da se slučajno ne bi zaboravile uvrstiti u taj popis i po nekoj samo „Izabranima“ poznatoj rang listi, ipak, ipak su veći mučenici, veće žrtve, njihove duše broje se za dvoje?
Neukusno je, nehumano i ako ćemo baš mak na konac tjerati krajnje nekršćanski raditi razlike među ljudima i nečije patnje degradirati da bi tuđe uzvisivali dok s druge strane pozivaju nas da se ogledamo na Dobrog Samaritanca. Ni on nije bio jedan od Izabranih, a sumnjam da je ikad promijenio vjeru ili ideologiju ako ju je imao, je li zato njegovo djelo manje?
3. I baš kad sam pomislila kako je čudno da se još nigdje ne spominju žene i njihova prava, evo ga, već na rednom broju 3.
Fino upakirano i sročeno: „Polazeći s kršćanskih stajališta i nalazeći se unutar hrvatskih kulturalnih okolnosti, smatramo da predstavljati i zastupati Hrvatsku na dobro njezinih građana može onaj predsjednik koji u svojoj službi poštuje i štiti kršćanska načela te načela naravnoga zakona obrane i zaštite ljudskoga života od začeća do naravne smrti, dostojanstvo braka i obitelji te slobodni izbor vjerskoga odgoja i vjeronauka u školi.“
Kao što bi rekli naši stari, da bi reč rekel... ali come on, žene su stoljećima ugnjetavane, nikad niste ništa rekli, zauzeli se za njih, pokušali to promijeniti što u svojim propovijedima, što djelovanjem. Sada su uzele sve stvari u svoje ruke. Izborile smo se za Bogom dana prava, ali i sve druge privilegije, i slažem se, nekad u tome pretjerujemo, ali postoji razlog i nešto što se zove kolektivna svijest i dok naraštaji žena još uvijek bjesne kroz nas, pušu i na hladno, na najmanju sitnicu i nevažan detalj, nećemo vam dopustiti da uđete u naše odaje, miješate se u tako krhko izbalansirane brakove, odlučujete o zbivanjima u našem tijelu, branite nam otići kad više nema ni dobra ni zla nego samo nerazuman neprijatelj u tijelu bivšeg prijatelja.
A još manje o tome može odlučivati predsjednik ili predsjednica, čovjek ili žena, osoba jednaka svima nama, čovječna, slaba i grešna, sa istim problemima u pozadini svojeg političkog djelovanja, jer na kraju krajeva nije za to pozvana.
4. Upozorenje na medijske manipulacije, „slatkorječivost“ nekih od kandidata. Ok, to stoji, ali definirajte mi manipulaciju, nije li privatni dogovor, neke velike organizacije sa jednom strankom o vraćanju navodne imovine, zakona koji bi toj organizaciji i dalje kontinuirano pomagali dotok novca, ugleda i utjecaja koji su dosada uživani u cilju protuusluge vrijednosti biračkih glasova na koje bi ta velika organizacija utjecala iskorištavajući svoj integritet i vjeru dobroćudnih i siromašnih duhom, nije li to itekakva manipulacija kakve bi se bilo koja organizacija, kamoli vjerska trebala sramiti. Mislim, samo pitam, hipotetski govoreći.
I za kraj, Crkva se odavno ogradila od miješanja ljudi u njene izbore. Nemamo pravo glasa kada se radi o dogmama, crkvenim tezama, proglašenju svetaca pa čak ni kad se radi o proglašenju našeg novog Crkvenog Poglavara. Nedavno sam pročitala dobar komentar vezan za tu temu. Mi se vama ne miješamo u izbor Pape, nemojte ni vi nama u izbor predsjednika.
Za neke stvari nismo kompetentni, slažem se, ali ne budite u strahu, loše izbore kao što ste ih vi radili sigurno nećemo napraviti. Vi ste za Papu znali imati raskalašene pijandure, ljude koji su gradili dvorce ljubavnicima i svojim potomcima, a jednom vam se skoro provukla i žena. Mi smo za sada birali samo triput i mislim da smo u datim okolnostima izabrali najbolje što smo mogli. Ovog puta imajte vjere Vi, jer kao što i ćorava kokoš pogodi zrno
(u vašem slučaju to bi bio Ivan Pavao II) , posrećit će se jednom i nama, a ako ga ne prepoznamo na ovim izborima, izabrat ćemo drugog najboljeg za to mjesto ili bar najmanje lošeg među šarolikom ekipom.
petak, 20.11.2009.
Kriza koja nagriza brakove
Osim poslova, radnih mjesta, užitaka kojih se moramo odreći, snijega koji još nije padao, ova kriza stvara velike i opasne napukline u međuljudskim odnosima. I poput male raspukline na brani, svakom novom kišom, ona postaje veća, dublja i opasnija. Sve dok ne napravi dovoljno mjesta za bujicu koja će odnijeti sve a uzrokovati će je pa čak i dosadna jesenja kišica.
Sjedimo u kuhinji, ja na čelu stola, trudim se biti i ostati nepristrani promatrač. Zbog živaca, pluća koja u ovakvoj atmosferi traže još jednu, bilo šta, samo da gori, tena koji je u posljednje vrijeme stvarno loš, krvne slike koja kaže da gutam previše slatkog i slanog. Gutam sranja, a neka od njih su slana, neka gorka, neka preslatka. Nije čokolada za sve kriva....
On s moje lijeve, žvače prekuhanu smjesu plutajućeg drveća i graha. Ona sa desne, prigriza kruh, polubijeli jer crnog kao da više ne proizvode, a bijeli je odjednom luksuz.
I počinje, u zraku je i dovoljna je samo jedna kap. 24 godine ljubavi i razumijevanja, dobra i zla, siromaštva i... duhovnog bogatstva dolazi na kušnju pred običnom raspravom o radnji koja je napravljena ili nije. Smiješno, pitaju me zašto nisam pristalica brakova, zašto se smijem na bračno zajedništvo.
I opet ta kriza koja je samo indikator, kao magla pod kojom se vide obrisi ili bijeli prah koji ukazuje na otiske, ruku i prstiju tamo ostavljene davno prije. Jer i najjače nevrijeme izdrži dobro sagrađen temelj.
A kako nazvati onaj tehnički dobro sagrađen, ali sa tako čudno izabranom mješavinom elemenata. Naizgled toliko slični, iste boje, sličnog oblika, istog biokemijskog sastava a tako različito reagiraju na povišenoj temperaturi. Jedan se dio topi i postaje premekan, tone, drugi je još krući, a gotovo da puca čak i pod malim pritiskom.
Gledam sa strane, tek se umiješam kad postane najgore da malo smirim nevrijeme, a opet, znam da će isto buknuti sutra, za dva dana, sljedeći tjedan.
Ona, mali vatreni Mag samom čarolijom uspijeva držati sva četiri zida ovog stana, koji čak i nije njen. A onda plane na istinu tako trivijalnu, tako nevažnu, misleći kako joj se nepravedno kesi u lice i kako ima pravo na neke svoje male laži kojima se smiruje.
A onda se javlja veliki Kiklop. I čuje samo ono što želi čuti. I misli kako ima uvid u cijelu situaciju. I mrzi ono što ne može podnijeti. I viče na ono što ne može promijeniti, ili možda može a ne može priznati da ga je strah, da ponekad i divovi trebaju pomoć, zaboravlja na lava kojeg je spasio mišić pregrizavši mrežu.
A tu sam i ja. Dijete Kiklopa i Maga. Sa moćima intuicije i ženske mudrosti i providnosti i prkosom koji je sam sebi dostatan. Ne, nisam zbunjeni maloljetnik željan obiteljske idile, ne dolazim iz razrušenog doma, i nemam više 17, 18 godina kako volim pričati ljudima. Sa mojom je obitelji sve u redu, samo smo se malo pogubili u toj magli koju nazivaju kriza.
Naziremo samo konture, a ne vidimo jedni druge. Kiklop ne vidi Magove suze, Mag ne vidi bol Kiklopa koji se boji kako će ga ova kriza uškopiti, ja više ne vidim koja je ovo cigareta koju palim, a drugo dijete, Tinejđer oko kojega je i cijela rasprava počela, on ostaje samo povod, Tinejđer koji je tradicijski, nevidljiv za sve.
Netko je pametan nedavno to nazvao pravim imenom, kriza morala, kriza vrijednosti. Ono što nam je i prije falilo sada dolazi do izražaja. Sve drugo samo je povod, izazov, pouka......
četvrtak, 30.07.2009.
Moj dragi, sada već bivši, imao je lamborghinija.
Ne patim nešto za autima, u većini slučajeva ne znam ni koji je koji, razlikujem ih samo po bojama i kao i svakoj ženi, to mi je jedan od najvažnijih kriterija.
No ovaj je bio poseban. Jarko crven, pretenciozan, a opet ne na onaj jeftin način. On i njegov vlasnik bili su jedno, mijenjale su se cure, čak i neki prijatelji ali lamborghini je uvijek bio tu. Lagala bih kad bi rekla da nije imao utjecaja i na mene i moje mišljenje. Bio je na neki način dio njegove osobnosti, kao što je lijepoj i samosvjesnoj plavuši njena kosa. To nije sve, to je dio nje, možda se nije ni rodila s njom, ali ona govori o njenom karakteru , ukusu, navikama, načinu na koji ju nosi čini je jedinstvenom....
I tako, jedan dan ja otključavam vrata, ulazim u stan i vidim kako me čeka. Ona čudna tišina, kada znaš da je pretiho i da slijedi, galama, tuga ili još veća tišina.
Težak zrak, povučeni zastori, zatvoreni prozori i moj dragi, sjedi u boravku, sčućuren na dvosjedu, glava mu među koljenima, i čini mi se... ne, nemoguće, plače....
Nečujno odlažem stvari, i odlazim zapaliti u kuhinju, sve ga vrijeme držeći na oku. Ne napadam sa kvazi brižnim pitanjima, čekam da mi sam kaže.
Još uvijek na istom mjestu, uspravlja se, spušta noge, i laktovima podupire pretešku glavu u kojoj se roje opasne misli. Kao da je tek sad postao svjestan konačnosti situacije, koja je nepromjenjiva i jedino što može očekivati da će se promijeniti jest njegov način razmišljanja o tome i trenutak kada se treba suočiti sa neminovnim posljedicama
Ukrali su ga, progovara sa prvim dimovima. Podiže glavu, tek da bi mi konačno priznao nemoć i bijes u svojim očima.
Nema ga više. Nema ga. A otišao sam samo na pola sata do pošte k'o i svakog utorka. Pa znaš da sam uvijek tamo parkirao.... i dolazim...i ...
Ne moram ni pitati, samo ću isprovocirati još veću navalu emocija.
Možda si sam kriv za to, odgovaram pomalo odsutno na nepostavljeno pitanje. Šuti i gleda me u nevjerici. Mislim, tvoj auto, način na koji si ga vozio, te provokativne felge, ta jarka boja, visoki spojleri sa prorezima, možda si sam kriv što ti ga je netko ukrao.
Još uvijek u nevjerici, ostavlja mi prostora da nastavim svoj monolog jer ne nalazi riječi za moju surovost.
Pa kožna sjedala koja su uvijek mirisala po novome, i jesu li baš bile nužne one črčkarije na stražnjoj strani.. Misliš da to ne mami potencijalne lopove i preprodavače? A onaj put kad si se zaustavio da otrčiš do kioska po cigarete, nisi ga zaključao, kao da si ga otvoreno nudio buntovnim tinejđerima da ga slobodno provozaju par krugova po kvartu. Mislim, to je stvarno grozno ali kad pogledaš malo na svoje ponašanje i taj tvoj auto, toliki nemaju ni za običan polovni auto, a ti se svaki dan kurčio sa njim. Jednom je to nekom dopizdilo i... na kraju krajeva, svi smo samo ljudi. Povede nas.
Ali to je bio moj auto!! Nije imao nikakva prava. Nije važan način na koji sam ja došao do njega, radi li se o nasljeđu ili mukotrpnom radu. Taj auto je bio moj.
Konačno je uspio progovoriti još uvijek ne shvaćajući o čemu ja to pričam i to u ovom trenutku.. zar ne vidim što se događa? Priča li turski? O čemu ja to pričam, pobogu ?!!!
Boli te, shvaćam, izdahnula sam, spuštajući se kraj njega, tješeći ga svojom prisutnošću, obavijajući ga toplinom svog tijela, ali zamisli kako tek onda boli kada ti ukradu dio tebe..
ponedjeljak, 20.07.2009.
Ovisnost
Posvećeno prijatelju sa stvarnim problemima
Ovisnost. Svaka je strašna u svoj svojoj ljepoti i milini.
Tako lijepi osjećaji i trnci, kad žudiš za dimom cigarete a nisi u situaciji doći do nje. Plavičasta magla nakon bambusa, viskija i amara. Kad voliš sve i svi vole tebe.
Kockica tamnog užitka koja se topi pod nadraženim jezikom, bolja i od......
Zaluđenost, koja se vraća svako toliko, melankolija i naoko uzvišeni osjećaji, koje naravno nitko drugi ne razumije i nitko nije osjetio, koji nam daje alibi da zavučemo se u osamu svog srca i sa podozrivom visinom gledamo na sve te bezimene koji se trude uspeti na našu kolibu na pješčanoj plaži koju oplahuje ocean, tihi ocean, zaborava i sjećanja, sjete, tuge i euforije.
I nikom ne damo ni blizu, jer ljepše je izgarati za idealima, čistim i prelijepim koje sebično i u tajnovitosti čuvamo u srcu nego probati sa nečijim tuđim idealima, a nama stvarnim osobama, jer zbog svoje stvarnosti i ljudskosti, gube na vrijednosti i teško nam je zamahnuti rukom, prijeći preko prašine i pijeska koja se nakupila od koraka i ljudi kad pogled nam bježi ka zvijezdama, koje su istog sastava kao i ovi kamenčići na obali, ali, oh, tako sjajne, da radije ćemo izgubiti vid, gledajući za njihovim svijetlim tragom nego pognuti glavu prema zemlji iz koje smo i sami nikli.
Ovisnost koja nam daje krila i istovremeno nam ne dozvoljava da njima poletimo. Kao da se žalimo. Ne, uživamo u patnji bez razloga i dali bi sve za još malo, tuge ili nade za koju znamo da ne želimo, da nikad neće prijeći u status makar realne nade i da nam možda takva i odgovara.
I možda, govorim u množini, a nema nas puno takvih, mizernih i čangrizavih romantičnih duša koje bi vrapca u ruci, sa golubom u srcu, jastreba za ego i pauna tek da nam bude par. Tražimo li previše, ne, jer zapravo ništa ni ne tražimo, sreća je za nas cilj kojeg namjerno bacamo na što veće grane kako ne bismo mogli doći do njega ili možda samo kako bi mogli uživati u pomisli o tom putu.
Da još jednom cijeli svijet vidi, kako smo mi tužni, nesretni i neshvaćeni.
subota, 20.06.2009.
... mada zvuči nevjerojatno,
najveće ljubavi su one nesretne, i to nema tolike veze sa ljudima, karakterima, "veličini" njihove ljubavi.
Ono što povezuje «velike ljubavnike» Romea, Tristana, Orfeja, Leonarda di Caprija ( ne znam ime lika kojeg je glumio u Titanicu) jest situacija koja je od njih učinila Velike žrtve ljubavi.
Da, dali su život za svoju voljenu, pristali na nezamislive žrtve, ali ja kažem-
obavili su lakši dio posla. Prestankom svog mladog života popeli su se na pijedestal nedodirljivih uzora i pojmova koji golicaju maštu i dižu kriterije koji su iznad ljudskih.
Ali kako bi izgledali njihovi životi da- obitelj nije bila u razmiricama, Titanic nije potonuo, nije došlo do proteka krivih informacija, kako bi izgledao njihov zajednički život za 5, 10, 15 godina ?
Vjerojatno bi bili još jedan dosadan bračni par, po ničemu prepoznatljivi a kamoli scenarij koji je još uvijek tražen, gledan i profitabilan od književnosti do filmkog platna, od i Shakespeara do Sheldija i dalje..
Da Leo nije potonuo u ledenom moru, potonuo bi u Kateinim očima kada bi legla pokraj tijela koje je sve starije i umornije u maloj sobici neželjenih imigranata nakon dvanaestosatnog radnog vremena u nekoj vukojebini.
Da Nicole Kidman nije kojim slučaj uzela bolest, pojeo bi je njen dragi jer nikad ne bi uistinu mogao prijeći preko činjenice da je oženio prostitutku.
Romeo i Julija, nakon prvobitne strasti, zasitili bi se jedno drugog nakon par godina i možda bili prvi par koji bi se rastao u renesansnom razdoblju.
Orfej i Euridika- nikad nebi preživjeli njen ego i taštinu zbog postupka koji bi joj da je sitzuacioja bila drugačija spasio život.
Živimo u iluziji velikih ljubavi koje uistinu jesu nedodirljive i nedostižne, i ne radi se o velikim ljudima koje je povela velika ljubav nego o onima koji su se zbog svoje našli u točno vrijeme i mjesto da ih njihova, slična tvojoj, tvojoj ili tvojoj ljubavi učini besmrtnima.
Iako dati život za nekoga, priznajem nije lako, puno je teže svoj nekome podariti., a pritom ostati svoj i jedinstven.
utorak, 09.06.2009.
Vampiri suvremenog društva
Djeva leži u polusnu, u polutmini svoje sobe. Prozor je otvoren da ulazi svijež zrak.
Pod okriljem noći ne čak ni toliko nasilno koliko krajnje podmuklo penetrira u djevojačku sobu. Svojim hladnim i ljigavim prstima povlači plahte i otvara svoju čeljust, veliku i strašnu kao slikovita neman iz najmračnije interpretacije apokalipse.
I proždire. Ne kao zvijer. Guta kao zmija, isisava kao komarac svu mladost, svu ljepotu , sav život.
Tako otprilike teče jedan od najpoznatijih filmova o drakuli. Biću koje izlazi noću, napada svoje žrtve, uglavnom mlade djevojke, hrani se krvlju i ne umire nikada.
Pamti se pod raznim imenima, grof drakula, vampire, sin princa tame, ali grof, princ, vitez ili kralj, jedna titula uvijek ga zaobilazi; gospodin.
Nemojte se zavaravati. Ne radi se o mitu, maštovitim načina brze zarade filmske indsustrije, ova bića su itekako stvarna i obitavaju među nama oduvijek, samo danas izgledaju strašnije nego ikada, dok spajaju u sebi zazir i gađenje.
Ja ih zovem spodobe.
Prije nekoliko mjeseci, dok sam još bila u potrazi za poslom, očajna, javljala sam se na sve što mi se nudilo, na internetu, u novinama, iz bilo kojeg izvora. Ako bih imala sreće, hm..da, sreće, bila bih pozvana na razgovor. Namjerno izbjegavam riječ intervju jer bi ona implicirala na nešto poslovno, profesionalno. Rijetko kad bi to bio slučaj.
Jedan od takvih razgovora vodio se u jednom stanu u Šubićevoj, u osam navečer. Ne, nisam glupa ni naivna ali osjećala sam kako mi vrijeme odmiče i bila u stanju prihvatiti sve.
Potencijalni poslodavac imao je nešto preko pedet godina. Da, baš onakav kakvog ga zamišljate. Kosa u stage two, premišlja se bi li otpala do kraja ili ne, trbušina koju donose godine i olaki život, visina kojom se ne može pohvaliti, buljave oči koje su me proždirale i isisavale moju dobru energiju.
On je tražio tajnicu, ja sam bila zainteresirana. Razgovor je počeo kao i svaki, par uvodnih pitanja, ... školovanje, radno iskustvo, porijeklo, sposobnosti i ambicije, predstavljanje vrste posla, dužnosti i odgovornosti. Jedino što me upozoravalo kako bi i ovaj razgovor mogao krenuti po zlu bila je paklena vrućina koji mi je palila ušne resice, i obraze. Električna grijalica, smještena odmah iza moje stolice kojoj sam olako okrenula leđa žarila je i palila. Po prvi put vjerujem kako sam se zarumenjela.
Stan, mali, starinski uređen kao i svi precijenjeni stanovi iz 'centra', s jedne strane kauč, sa druge stane regal sa slikama, buteljama vina, tričavim sitnicama, kako ih ja zovem. Kič izgubljenog sjaja u izgubljenom vremenu.
Vrijeme radnje- sedamdesete.
A onda iz poluprofesionalne deformacije gledanja i proučavanja ambijenta prenulo me pitanje koje nas je uvelo u drugu fazu razgovora.
Jeste li patrijahalni? konzervativni? Pod tim mislim točno ono što sam pitao.
Nebulozna pitanja, koja nisam znala da li da protumačim kao retorička ili jebanje u zdrav mozak. Da li se drogiram, da li mi se dečko drogira, je li mi dečko član neke zločinačke organizacvije, i, kakav je moj moral, što mislim o nekoj ženi koja je napustila njegovog prijatelja, kako zamišljam idealnu tajnicu, znam li ja kako je posao tajnice specifično zanimanje, ona mora biti spremna u svako doba dana i noći, ima nešto u mom pogledu, cinizam, stari prdonjo cinizam i prijezir, prema tebi, ljigavcu i samoprijezir jer se ne mogu riješiti pristojnosti, stjerati te u tri pičke materine i odšetati u noć. (tamo bih barem bila sigurnija).
I dok zgraženo slušam priče o djevojčicama koje se s njim provode po Ludnicama i Fontanama, pogled mi se zadržava na Djevici Mariji koja mi se samilosno smješka sa jedne od slika na njegovim zidovima.
Ne možeš biti pošten i jeben, zvoni mi u glavi, poštapalica bliske mi osobe.
Degutantno, grozno i odvratno. I sve to za samo 900 kuna mjesečno. Preko ugovora, ali nije ni važno, porez? pa naplaćao se on dosta u životu, ne mora država znati sve što on radi, ipak se radi samo o nekretninama, a ima i on veza, zna on ljude, nije problem, zato je i plaća tako dobra. I to nije sve, nagrada uključuje i putovanja s vremena na vrijeme, kratke relacije na kojima nisam potrebna, osim kao praktični ukras, jer bože moj, ko će stalno kupovati novu lutku na napuhavanje, stalno se probuši već pri malom pritisku i još nekako nema osobnosti..
Ako ikada prošire definiciju zlostavljanja na jebanje u mozak, maltretiranje sa nebuloznim pričama i traćenje tuđeg vremena, ići će u zatvor na jako dugo.
Naravno, nisam prihvatila taj ridikul od posla, čekala sam i čekala, bilo je još puno takvih bisera, no čekanje se isplatilo. Imam normalan posao, plaću, radnu okolinu i radno vrijeme. I ne, još se nije dogodilo da je u 12 u noći trebalo doći i nešto hitno obaviti.
No, još i danas razmišljam o tim nesretnim djevojkama. Djevojkama upola ili triput mlađim od te spodobe, kako se smiju, sjedaju mu u auto, izvodi ih i društvo koje sve to prihvaća pod normalno. Tjera li ih na to glad, nezadovoljstvo, nesretna sudbina koja im je odredila srce koje je uvijek isprazno i puno želja koje nitko pa ni one same ne mogu ispuniti.
Tako mlade, samo po sebi definira da su lijepe, kao i sva mladučad, male i krhke, sjajnih nevinih očiju, nježnih i slabih udova....
Neki bi mi se suprostavili odmahujući rukom kako su si male Lolite same krive za to. Ali vjerujte mi Lolite su pametne žene u djevojačkom tijelu, njihovi apetiti puno su veći i ne bi se prodale za jednu noć u ludnici, a i njihove žrtve uglađeni su, dobrodržeći i dobrostojeći muškarci, ona vrsta koja hoda, na dvije noge. Ne bi se jednom okrenule za sluzavim bićima koje izlaze iz kamena samo da se vrate sa plijenom pod njega.
A upravo takve vidim tipove poput njega. Zbog konfuzije u glavi, loše infrastrukture uzrokovane lošim održavanjem, maltene ruševine koja skriva samo paučinu ne mogu ništa ponuditi ženi svojih godina, kamoli mladim biću koje je tek započelo svoj život, ali zato mogu uzeti puno i ostaviti svoj pečat, broj otisnut na mekanoj koži njihovih vratova, mrlje ostavljene sa njihovih masnih usnica koje će ih pratiti unedogled.
Svake noći kada legnu u krevet kroz otvoren prozor vratit će se spodoba i one će opet osjećati njihovu grubu kožu na dlanovima i miris trupla koje se raspada.
Koliko je takvih bilo u njegovom bezvrijednom životu? Koliko raznih krvnih grupa teče njegovim žilama dajući mu lažnu snagu i zabludu kako će to moći nekažnjeno činiti dovijeka.
Nemojte me krivo shvatiti .
Simbiozu podržavam. To je jedan od prirodnih oblika preživljavanja I lijek/rješenje za samoću.
Postoji kod morskih pasa, krokodila.. I ponekad je čak dražesno, na neki strašan, groteskan način vidjeti tu malu šarenu ptičicu kako veselo i bezbrižno čačka po krokodilskoj beskrajnoj čeljusti. Ili male ribice, fino nasađene, kako na prvim sjedalima sharktransa, bezbrižno putuju plavim bespućima.
Ono čega se gnušam i pomalo bojim su paraziti. Malene, podmukle životinjice. Iskorištavaju svoje domaćine, i zatim prelaze na druge. Ne daju ništa u zadrugu, ne dijele nikakve odgovornosti a uzimaju si pravo na – sve.
Tužno je što ljudi još uvijek ne shvaćaju težinu te priblematike i veličinu te epidemije koja uzima više života nego droga, alkohol ili cigarete. Kada sam zgražena to pričala svojoj majci osjećala sam da čak ni ona u potpunosti ne dijeli moje mišljenje. Čak me na kraju i pitala, šta, znači ništa od toga? Nema tu kruha?
Ima, odgovorila sam joj, ali toliko gladna nikad neću biti.
Djevojke i djevojčice koje žeđate za lijepim i sjajnim stvarčicama, ludim provodima, gladujete za slavom i bogatstvom, ima toliko načina na koji ih možete postići a da ne izgubite dušu, ne oskrvnete tijelo i ne izgubite mir.
Čuvajte se bljedolikih bića iz noći koja vrebaju i danju, iza tamnih naočala kako se ne bi razotkrili na sunčevom svijetlu i ne nasjedajte na priče, jer jedine veze koje ta bića imaju su one proizašle iz neraskidivog ugovora sa nečastivim i jedini užitak kojeg vam mogu ponuditi prate glavobolje od lošeg i starog vina i bolna otkrića kako ste izvukle deblji kraj u trampi, sustavu trgovine kakrakterističnom za kameno doba i nomadska društva kada su se ovce i koze davale u zamjenu za šarene tkanine ili ponuđenu hranu.
